Psihologija

CiliCili admin
uređeno Siječanj 17 u Psihologija

Psihologija

Izraz "psihologija" je sastavnica koja potječe iz grčkog psiha = duh, duša, život, um, dah i logos = govor, riječ, promišljanje, rasuđivanje. Doslovno tako psihologija znači promišljanje ili rasuđivanje o duhu ili duši. Značenje pojma ostaje nepromijenjeno sve do šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća, kada mu je pridodano novo značenje u smislu "znanost o svijesti".

Moderna psihologija je prirodna i društvena znanost koja se bavi moždanim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Psihologija nastoji sustavnim empirijskim istraživanjima steći znanje o uzrocima i načinu ponašanja pojedinca, te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive. Među psihičke procese ubrajamo razmišljanja, osjećaje (emocije), i motivacije.

Povijesno, psihologija je bila disciplina filozofije, iz koje se izdvojila 1879. godine osnivanjem prvog psihologijskog laboratorija kojeg je u Leipzigu osnovao Wilhelm Wundt.

Sadržaj:

Pod jedinstvenim imenom psihologija možemo naći mnoštvo povezanih disciplina. To su:

Metode psihologije

Svaka znanost određena je metodama kojima se u istraživanju koristi. Kao empirijska znanost psihologija istražuje samo ono što se može opažati i provjeriti, a do spoznaja dolazi sustavnim istraživanjima. Glavne metode psihologijskog istraživanja jesu samoopažanjeopažanje u prirodnim uvjetimaanketno ispitivanjeproučavanje slučajeva i eksperiment.

Metode psihologije

1.Samoopažanje ili Introspekcija

  • sustavno opažanje vlastitih psihičkih procesa
  • nije dobro to što je vrlo subjektivna metoda, ovisi o iskrenosti ispitanika
  • nije dobro ni to što ne možemo uvijek točno opisati što želimo zbog naše velike psihološke slojevitosti

2.Opažanje u prirodnim uvjetima

  • opažanje isključivo ponašanja
  • često se koristi u dječjoj psihologiji
  • nije dobro to što je dugotrajna

3.Anketa

  • za ispitivanje javnog mnijenja i tržišta
  • postupak kojim se prikupljaju i analiziraju izjave ljudi kako bismo dobili podatke o njihovim interesima, stavovima itd.
  • uvijek je anonimna, s jasnim, kratkim i nedvosmislenim pitanjima
  • važno je uzeti reprezentativni uzorak ispitanika
  • intervju – vrsta ankete u kojoj se pitanja postavljaju usmenim putem

4.Korelacijska metoda

  • metoda utvrđivanja povezanosti među karakteristikama ili pojavama
  • od -1 preko nule do +1 -0 znači da nema povezanosti, >0 znači da su karakteristike proporcionalne, <0 znači da nisu

5.Eksperiment

  • vrhunac znanstvene spoznaje
  • postupak u kojem se u kontroliranim uvjetima namjerno izaziva neka pojava radi opažanja i mjerenja
  • točno znamo uzrok i posljedicu
  • dijelovi eksperimenta:
    • problem – pitanje koje traži odgovor
    • hipoteza – pretpostavljeni odgovor na problem, na kraju se ili potvrdi ili odbaci
    • zavisna varijabla – predmet proučavanja i mjerenja
    • nezavisna varijabla – varijabla koju namjerno unosima u eksperiment i variramo da provjerimo utjecaj na zavisnu

6.Testovi i upitnici

7.Proučavanje slučaja

  • može biti previše subjektivna
  • dubinsko proučavanje pojedinca i njegovog slučaja

Psihoterapija i tehnike psihološke analize

Psihoanaliza

Teorija i metoda dubinske psihologije koju je početkom 20. st. utemeljio Sigmund Freud kako bi objasnio duševne procese kao i nastajanje i liječenje psiholoških poremećaja. Predstavlja obuhvatan teorijski skup koji se između ostalog temelji na sljedećim dvama postupcima:

  • 1. Psihoanalitička teorija ličnost:

Psiha čovjeka prema Freudu podijeljena je u tri područja (instance): Id, Ego i Superego. Id predstavlja iskonske biološke animalističke nagone čovjeka koji nestaju poslije njihova zadovoljavanja. Superego predstavlja moralne i etičke vrijednosti i norme društva. Takoreći predstavlja funkciju savjesti osobnosti.

Ego je posrednik između Ida i Superega. Ono je središnja instanca odlučivanja koja pokušava uskladiti potrebe Ida s preduvjetima Superega.

  • 2. Psihoanalitična razvojna psihologija:

osnova razvoja psihoanalitične razvojne psihologije jest razvoj libida (seksualnog nagona). Prema Freudovom konceptu razdoblja života ovisno o dobnoj razini libido obilježava različite regije tijela djeteta:

oralna faza (prva godina života) – tijekom tog razdoblja usta su centar tjelesnog uzbuđenja ili napetosti,
analna faza (druga do treća godina života)- izražava fiksaciju na analnu fazu i odnosi se prema svijetu putem želje za upravljanjem i moći,
falusna faza (četvrta do šesta godina) – tijekom te faze postoji privlačnost prema roditelju suprotnoga spola, a uzbuđenja i napetosti su usredotočene na genitalije,
latentna faza (sedma do deseta godina) – nastaje smanjenje seksualnih nagona i interesa.,
genitalna faza (od jedanaeste godine) – faza povezana s početkom puberteta..

Kao moguće krize ili problemi unutar psihoseksualnog odgoja (fiksacije) mogu se javiti Edipov kompleksElektrin kompleks ili zavist na penisu.

  • Teorija liječenja:

Prema Sigmundu Freudu nesvjesni psihički procesi (prije svega oni koji potječu iz djetinjastva) mogu znatno utjecati na pojavu psihičkih poremećaja kao što su primjerice neuroze. Procesi koji potječu iz djetinjstva podliježu mehanizmu potiskivanja i tjedno bi se tijekom trajanja psihoanalitičke terapije trebali izazvati i ponovno proživjeti, kako bi se u odraslij dobi mogli svladati.

Pacijent tijekom seanse treba ispripovijedati sve što mu padne na pamet (slobodna asocijacija).

Važni elementi psihoanalize su prenošenje i tumačenje snova. Klasično psihoanalitičko liječenje traje nekoliko godina. Psihoanalitičke škole koje i danas još postoje djelomično se znatno razlikuju jedna od druge. Tako postoje oblici liječenja kao što je skraćena psihoanalitička terapija ili fokalna terapija.

Posebice liječenju djece i mladih prilagođena su načela dječje analize Anne Freud i Melanie Klein. Dječja psihoanaliza primjenjuje se primjerice kod depresije i opsesivne neuroze.

Psihologija i psihijatrija

Psihologija i neurologija, psihoneurologija

Psihologija i filozofija

Povijest psihologije

-psihologija – znanost koja se bavi psihičkim procesima i ponašanjem pojedinca

-1879. – Wundt osniva prvi laboratorij za eksperimentalnu psihologiju

izdvaja se kao znanost, prije je bila podgrupa filozofije

1920. – Ramiro Bujas osniva prvi takav laboratorij na Medicinskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu psiholog x psihijatar

psiholog ne može propisivati lijekove

Povijest hrvatske psihologije

  • Ramiro Bujas-definicija psihologije, psihologija je znanost koja nastoji odgovoriti na pitanja: kako mislimo, osjećamo i djelujemo

Zanimljivosti koje se tiču psihologije

Na grčkom riječ psyche od koje je nastala riječ psihologija, uz ostalo znači i duša. Otud pojmovi: duševno zdravlje, duševna bolnica. Danas se taj termin koristi da označi sav mentalni život svakog živog bića.

Freud i Jung su se razišli kada je Jung shvatio da Freud svoje učenje želi učiniti dogmatskim, nužno nametnutim koje se obavezno mora poštovati. Tada je Freud svoj autoritet stavio iznad doprinosa nauci i čovječanstvu. Inače, izmedju Freuda i Junga je bio uspostavljen odnos "otac i sin" u duhu teorije o Edipovom kompleksu.

Postoje dokazi da je pojam "psihologija" prvi uporabio Marko Marulić u za sad ne pronađenomu djelu Psichiologia de ratione animae humanae.[1]

Psihološka bibliografija

Psihološki testovi

Testovi su mjerni instrumenti kojima se po pravilu, objektivno mjeri određena karakteristika objekta koji podvrgavamo testu. U psihologiji su to psihičke osobine (emocije, sklonosti, motivacija, inteligencija). Nama najpoznatiji testovi su testovi inteligencije, kojima pokušavamo odrediti razinu (izraženu opisno ili brojkom) naše mentalne efikasnosti. Ako je odredimo brojčano, dobiti ćemo kvocijent inteligencije IQ.[2]

Stari Kinezi testirali su menalne sposobnosti se još prije 2000 godina u Kini istražujući postoji li povezanost između socioekonomskog statusa i postignuća na testovima. Općenito se smatra da ti testovi mjere odraz inteligencije, ali mogu biti i odraz kulutralno uvjetovanog poznavanja pojmova. Kulturalno pristrani testovi daju prednost ispitaniku zbog njegove određene etničke ili kulturalne pripadnosti. Zloporaba testova inteligencije u 20. stoljeću navela je neke psihologe na traženje testova koji bi bili kulturalno nepristrani. Međutimi navodno kulturalno nepristrani testovi poput Cattellovog testa inteligencije pokazali su da su u SAD-u bijela djeca iz srednje klase uspješnija od afroameričke djece, a vrlo motivirana djeca postižu više rezultate od manje motivirane djece. Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća testovi su se inteligencije često zloupotrebljavali u SAD-u kako bi se spriječilo useljavanje brojnih Europljana. Na otoku Ellis jedan od pionira u primjeni testova H. H. Goddard testirao je useljenike iako većina tih osoba nije razumijela engleski jezik. Testovi su stoga bili poražavajući, pa su prema Goddardu većina Židova, Mađara, Talijana i Rusa bila slaboumna.

Okolinski utjecaji također mogu utjecati na rezultate, pa su tako ispitivanja pokazala da se u okolini gdje su uvjeti ispitivanja djece bili topli i prijateljski, smanila se dječja ankisoznost i testovi su pokazali kvocijente inteligencije za 6 jedinica više od onih koji su bili ispitivani u ravnodušnoj okolini.

Etički problemi

Kroz intervjue i testiranja terapeut dolazi do privatnih i osjetljivih informacija osobe koju intervjuira ili testira, te se prema njima terapeut mora odnositi s posebnom odgovornošću vodeći računa kako će se ti podaci koristiti, tko ima pristup tim podacima i mogućnost da bi neodgovorna uporaba tih podataka na pacijenta mogla imati negativne posljedice. Osobe koje nisu kvalificirane za interpretaciju testova osim što ugrožavaju privatnost testirane osobe, svojom nestručnošću mu mogu i naškoditi. Stoga se neki zalažu za ukidanje psiholoških obrada (pogotovo testiranja), drugi traže veća jamstva za zaštitu testiranih osoba od zloporabe. Kulturalno ili socijalno pristrani testovi mogu neke testirane osobe staviti u nepovoljniji položaj
.

Komentari

  • Erich Fromm

    Jump to navigationJump to search

    Erich Fromm (Frankfurt na Majni, 23. ožujka 1900. - Muralto18. ožujka 1980.), američki psihoanalitičar njemačkog podrijetla.

    Životopis[uredi VE | uredi]

    Erich Fromm

    Erich Fromm je počeo studirati 1918. na Sveučilištu u Frankfurtu na Majni. Tijekom ljetnog semestra 1919. Fromm je studirao na Hajdelberškom sveučilištu, gdje je promijenio smjer studija s prava na sociologiju kod Alfreda Webera (brat Maxa Webera), Karla Jaspersa i Heinricha Rickerta. Fromm je postao doktorom filozofije (Ph.D.) 1922., a završio je svoju izobrazbu u psihoanalitici 1930. na Psihoanalitičkom Institutu u Berlinu. Iste godine je otvorio kliniku i pridružio se Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu. Nakon što su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, Fromm se preselio u Ženevu, a onda 1934. u New York i na Columbia University. Nakon što je napustio Columbiu, pomogao je stvaranju njujorške filijale Washingtonske škole psihijatrije 1943. i William Alanson White instituta za psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju 1945.

    Kada se Fromm preselio u Mexico City 1950., postao je profesorom na UNAM (Universidad Nacional Autónoma de Mexico) i osnovao psihoanalitički odjel u medicinskoj školi. Poučavao je na UNAM-u do mirovine 1965. U međuvremenu je podučavao kao profesor psihologiju na državnom sveučilištu Michigana od 1957. do 1961., a kao pomoćni profesor psihologije na odjelu Umjetnosti i znanosti njujorškog sveučilišta poslije 1962. godine. Fromm se preselio u Muralto, Švicarska1974. i umro u svom domu 1980., pet dana prije svog osamdesetog rođendana. Cijelo vrijeme je imao svoju kliniku i izdavao seriju knjiga.

    Psihološka teorija[uredi VE | uredi]

    Počevši sa njegovim prvim radom, Bijeg od slobode, Fromova djela su poznata po njegovim socijalnim i političkim komentarima, kao i filozofskim i psihološkim podvlačenjima. Njegova druga knjiga, Čovjek za sebe (Man for Himself): An Inquiry into the Psychology of Ethics iz 1947. je bila nastavak Bijega od slobode. Zajedno, te knjige su činile Frommovu teoriju o ljudskom karakteru, koja je bila prirodan izdanak Frommove teorije o ljudskoj prirodi. Frommova najpopularnija knjiga je svakako Umjeće ljubavi, internacionalni bestseler koji je rekapitulirao i dopunio teoretske principe ljudske prirode iz djela Bijega od slobode i Čovjek za sebe (Man for Himself).

    U Frommovom pogledu na svijet središnja tema bila je njegova interpretacija Talmuda, koji je studirao kao mladić kod rabina J. Horowitza, a kasnije i kod rabina Salman Baruch Rabinkowa, dok je radio na doktoratu sociologije na Hajdelberškom univerzitetu. Frommov djed i dva pradjeda na očevoj strani su bili rabini, dok je majčin ujak bio poznat talmudski naučnik. Ipak, Fromm se distancirao od ortodoksnog judaizma 1926., a pridružio sekularnom shvatanju skripturalnih ideala.

    Jezgra Frommove humanističke filozofije je njegova interpretacija biblijske priče o Adamovom i Evinom protjerivanju iz Rajskog vrta. Oslanjajući se na svoje znanje Talmuda, Fromm je ukazao da je uglavnom vrlina kada se može razabrati između dobra i zla, dok biblijski učenjaci uglavom smatraju Adama i Evu griješnim zbog neposlušnosti prema Bogu, tako što su zagrizli jabuku s Drveta Znanja. Ipak, napuštajući tradicionalnu religioznu ortodoksiju, Fromm je veličao ljudske vrline zbog nezavisnog djelovanja i korištenja razuma kako bi se uspostavile moralne vrline, a ne pripadanju autoritetskim moralnim vrijednostima.

    Pored pojednostavljenog osuđivanja autoritetskih vrijednosti sistema, Fromm je koristio priču Adama i Eve kao alegorijsko objašnjenje ljudske biološke evolucije i egzistencijalnog straha, izjavljujući da su Adam i Eva, nakon što su jeli sa Drva Znanja, postali svjesni samih sebe kao odvojenim od prirode, ali i dio nje. Zato su se osjećali "goli" i "postiđeni": Oni su se razvili u ljudska bića, svjesni samih sebe, svoje smrtnosti i nemoći pred silama prirode i društva. Nisu više bili ujedinjeni sa svemirom (kosmosom) kao što su bili instinktivno, u praljudskom postojanju kao životinje. Po Frommu, svjesnost odvojenog ljudskog postojanja je izvor svih krivica i srama, a rješenje za ovu egzistencijalnu dihotomiju se nalazi u razvitku jedinstvene ljudske moći ljubavi i uma. Fromm je odvojio njegov koncept ljubavi od popularnog shvaćanja ljubavi u takvoj mjeri, da je njegov odnos prema ovom konceptu bio u biti paradoksalan.

    Fromm je smatrao da je ljubav međusobni kreativni kapacitet, a ne emocija, i odvojio je kreativni kapacitet od onog što je smatrao raznim formama narcističkih neuroza i sado-mazohističkih tendencija, koje se obično uzimaju kao dokaz "istinite ljubavi". Fromm je zaista posmatrao iskustvo "zaljubljivanja" kao dokaz nečije nesposobnosti da razumije istinitu prirodu ljubavi koja, po njemu, uvijek ima zajedničke elemente kao što su briga, odgovornost, poštovanje i znanje. Oslanjajući se na svoje znanje o Talmudu, Fromm je isticao priču o Jonahu, koji nije htio da spasi građane Nineveha od konsekvenci njihovih grijeha, kao demonstraciju njegovog vjerovanja da su vrijednosti brige i odgovornosti uglavnom odsutne u većini ljudskih veza. Fromm je također tvrdio da vrlo mali broj ljudi suvremenog društva ima poštovanje prema autonomiji drugih ljudskih bića, a još manje objektivno znanje o onome što drugi ljudi iskreno žele i trebaju.

    Politika[uredi VE | uredi]

    Kulminacija Frommove socijalne i političke filozofije je bila njegova knjiga "Zdravo društvo", tiskana 1955., u kojoj favorizira humani, demokratski socijalizam. Oslanjajući se primarno na radove Karl Marxa, Fromm je bio prvi politički i sociološki komentator te vrste misli, koja je zagovarala ideal osobne slobode, koje se češće nalazila u knjigama klasičnih liberalista. Frommova inačica socijalizma je odbacila i zapadnjački kapitalizam i sovjetski komunizam, na koje je on gledao kao nehumane i birokratske socijalne strukture koje rezultiraju otuđivanjem pojedinaca od društva i svijeta.

    Fromm je bilo vrlo aktivan u američkoj politici. Pridružio se Socijalističkoj stranci Amerike 1950-ih, i dao sve od sebe kako bi se dalo alternativno gledište na makartizamkoje je preovladavalo u to doba. Ipak, kao suosnivač SANE-a, Frommov najjači politički interes je bio međunarodni pokret za mir, boreći se protiv utrke u nuklearnom naoružavanju i američkog sudjelovanja u Vijetnamskom ratu. Nakon što je uzalud podržavao senatora Eugene McCarthyja tokom predsjedničke nominacije demokrata 1968., Fromm se manje-više povukao s američke političke pozornice.

    Sažetak[uredi VE | uredi]

    Ljevičar je i humanist pod utjecajem MarxaFreuda i frankfurtskog kruga, te kritičar suvremenog društva. Predstavnik je neopsihoanalize. Fromm se istakao kao originalni kritički interpretator Freudovih koncepcija koje su njegova druga osnovna inspiracija.

    Ranija djela na njemačkom[uredi VE | uredi]

    Kasnija djela na engleskom[uredi VE | uredi]

    Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

    Logotip Wikicitata
    Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Erich Fromm
Sign In or Register to comment.